Ko krije istinu o atentatu na Dodika?

Ko krije istinu o atentatu na Dodika?

Posmatram učestale sastanke Milorada Dodika i Zorana Milanovića. Odlična prilika da Milanović u arhivama hrvatske javne i tajne policije nađe podatke o pripremanju atentata na Dodika iz 2006. godine. Taman da moja malenkost dozna stvarne razloge početka profesionalne i privatne golgote kakvu trpim od tadašnjeg otkrivanja i predupređivanja kontraverznog atentata. Jeste iracionalno da porodica i ja tolike godine trpimo torturu od režima čijeg lidera sam, bar po mom uvjerenju, spasio od ozbiljne životne ugroženosti. 

Zna Milorad Dodik jesam li ikad isticao svoje zasluge ili bar pokušao poentirati na predupređivanju atentata, a kako mi se doista “odužio” stvar je njegovog karaktera. Elem, imam ovaj blog i time mogućnost objelodaniti istinu do meni znanog obima, te temu “zatalasati” radi novih saznanja i razjašnjavanja činjenica. Normalno u granicama koje neće ugroziti nevine, a opet sa imenovanjem bitangi koje su moj profesionalni rad grubo zloupotrebile – do nivoa da sam jedva živu glavu izvukao.

Priča kreće krajem oktobra 2006. godine, nekako nakon izbora koje Dodiku osiguravaju politički tron na koji je već zasjeo usljed poznatih mešetarenja sa Draganom Čavićem. Obzirom da sam bio u Roguljićevom motelu “Bomi” kada su Čavić, Dodik i svita nazdravljali postignutom dogovoru, nekih 5-6 sati prije presa kojim je objelodanjeno dodjeljivanje mandata za sastavljanje nove vlade Dodiku, meni ne mogu prodavati priče kakvima godinama zamajavaju javnost. 

Rezultati izbora i gubitak vlasti pojedine “tvrdolinijaše” prethodnog režima iziritirali su do nivoa namjere da Dodikovom likvidacijom promijene faktičko stanje. Za ovu namjenu izdvojeno je pola miliona eura i započinje traženje potencijalnih atentatora. U tom momentu najbolje “reference” imaju Dobrosav Gavrić i Milan Miki Đuričić koji su se u Istri skrivali nakon likvidacije Željka Ražnjatovića Arkana. Pod zaštitom hrvatske obavještajne službe!

Moj dugogodišnji saradnik saznaje za kontakte i ponude Gavriću i Đuričiću, sve sa hercegovačkim mafijašem kao posrednikom u pregovorima, a odlično uvezanim sa policijskim i obavještajnim strukturama Hrvatske. Na sopstvenu nesreću i sam doznajem za sporna dešavanja, pa kontaktiram saradnika i u šifrovanim telefonskim razgovorima pokušavam dokučiti istinu. Dobijam djelimične potvrde, ali nije bilo druge do ići u Hrvatsku i obaviti klasičan informativni razgovor.

Svojim neposrednim pretpostavljenima, šefu odsjeka Željku Stojanoviću i načelniku Odjeljenja kriminalističke policije SJB Prijedor Mili (Mimi) Dobrijeviću, prenosim šta se dešava i ukazujem na ozbiljnost situacije. Pomenuti saradnik imao je raspisanu centralnu potjernicu za teritoriju Bosne i Hercegovine, no boravio je u Hrvatskoj čime nije bilo pravnih prepreka da se nađemo u toj zemlji. Kada su u pitanju atentati na najviše nosioce vlasti nema pravnih prepreka, no govorim sa pozicije “cjepidlačenja” kakva sam kao odgovoran profesionalac nastojao izbjeći.

Ranije su me pitali za fotografiju ovog saradnika u kontekstu raspisivanja međunarodne potjernice zbog izbjegavanja izvršenja kazne zatvora od šest mjeseci i to mi je ostalo zabilježeno u nekoj moždanoj ćeliji. Upitam Stojanovića i Dobrijevića ima li raspisane međunarodne potjernice kako sastajanjem sa saradnikom u drugoj zemlji ne bih zapao u neprilike i oba mi garantovaše da nema takve potjernice. Kažu samo centralna.

Po dogovoru sa šefovima odlučim otići do Zagreba i razjasniti informacije koliko je to moguće preko ovog saradnika, ali radi “maskiranja” prevoz organizuje jedan naš zajednički drugar. Našli smo se u Zagrebu, izljubili kao stari drugari koji se dugo nisu vidjeli, kafendisali, jeli, pričali… Normalno, pred zajedničkim drugom nismo pominjali ništa oko teme zbog koje smo se sastali.

Pred povratak dogovorimo se da saradnik mene poveze svojim autom, a ovaj drug da nas prati svojim i tako napokon dođosmo u priliku slobodnog razgovora. Objašnjava čovjek kako je slučajno doznao određene informacije, pa onda provjeravao i povezivao detalje. Priča duga i kompleksna, ali u suštini kako sam je uvodno opisao. Nije znao imena naručilaca zločina, nego samo da je u pitanju “tvrda linija sa Pala”, kome i koliko nude za Dodikovu likvidaciju, a najviše vremena smo potrošili na poemenutog “posrednika” kao tačke na koju valja fokusirati dalje djelovanje.

Stigosmo tako do naplatnih kućica autoputa iza kojih ugledamo službeno vozilo i dva policajca u kontroli saobraćaja. Obzirom da je u Hrvatskoj koristio falsifikovan pasoš saradnik se odluči vratiti, a ja brzinski prelazim u auto drugara koji nas je pratio. I zaustavili su nas policajci, no sve je djelovalo kao rutinska kontrola. Kasnije mi je i taj detalj bio sumnjiv, no Zoran Milanović sa svoje funkcije može doznati punu istinu.

Noću, iza 23 sata istog dana, zove me supruga tog saradnika i kaže da su popodne oboje uhapšeni u Lipiku ili Novskoj, koliko se mogu sjetiti, gdje su se po ranijem dogovoru sastali. Po njenom opisu vidim da je u pitanju unaprijed planirana akcija sa popriličnim snagama i aktivnostima. Pojma nisam imao o njihovom sastajanju tog dana, pa me je sve to gadno uznemirilo. Posebice kad mi je kazala da je uhapšen po međunarodnoj potjernici i da su od upada znali koga traže – bez obzira na falsifikovan pasoš.

Nije mi bilo lako na samu pomisao da sam mogao i ja biti uhapšen, a posebno zbog očiglednih laži Dobrijevića i Stojanovića povodom međunarodne potjernice. Još kako su znali da je ista raspisana i višestruko me LAGALI, pa tako i izvrgli direktnoj opasnosti. Za čije interese su djelovali ne znam, ali sigurno nisu u cilju sprečavanja atentata na premijera Milorada Dodika. Govorim o njihovom ometanju radnji otkrivanja djela i počinioca, odnosno sprečavanja dokazivanja i istrage.

Kao već iskusan profesionalac prije odlaska u Zagreb sa svim dešavanjima upoznao sam i linijskog pretpostavljenog u CJB Banja Luka, današnjeg direktora SIPA Darka Ćuluma, pa obezbjedio i njegovu usmenu saglasnost za opisane službene radnje. Jesu atipične službene radnje, no slično postupaju sve službe ovog svijeta u takvim nedovoljno razjašnjenim okolnostima.

Sa Dobrijevićem i Stojanovićem više nisam imao o čemu razgovarati, bar ne preko nivoa razjašnjavanja njihove uloge u spornim dešavanjima. Zato odlazim kod Darka Ćuluma i izlažem mu cjelokupnu situaciju. Posebice oko nužnosti novog informativnog razgovora i prikupljanja saznanja preko ovog saradnika. 

Doznajem da je saradniku određen ekstradicioni pritvor u Sisku do okončanja postupka oko falsifikovanog pasoša i protjerivanja. Pokušavam preko kolege u Sisku da ga izvede na informativni razgovor kod sebe, a onda meni omogući kontakt, no ne mogu otkriti stvarne razloge pa odustajem. Zove me saradnik i kaže da mogu sa njegovom suprugom doći u posjetu kao “rođak”, šta prenosim Ćulumu i on odobrava taj novi pokušaj.

Jok, u ekstradicionom pritvoru iza njega na metar stoji stražar i sluša svaku izgovorenu riječ. Nema šanse da išta progovorimo kroz šifre kakve smo davno razradili. Vraćam se nazad, Ćulumaa obavještavam o neuspjehu, te nastavljamo djelovati po dotad poznatim podacima. I u cilju predupređivanja atentata. Tako kreću medijske objave o pripremanju atentata, pa gdje se kriju Gavrić i Đuričić (Opatija), kako ih štite hrvatske službe i slično. Na to se nadovezuju informacije sarajevske policije, pa BIA i šta više znam kakvih službi. 

MEDIJSKA POMPA NORMALNO DA JE DJELOVALA NA NARUČIOCE ATENTATA U CILJU ODVRAĆANJA!

Vezano za saradnika nije bilo druge do čekati izdržavanje pet mjeseci kazne i protjerivanje u BiH. Odmah po preuzimanju, maja ili juna 2007. godine, izolovan je u KPZ Banja Luka i Ćulum organizuje informativni razgovor sa njim na koji upućuje Dubravka Kremenovića i mene po osnovu ranije stečenog povjerenja. Tokom te radnje zgražam se nad novim otkrićima šta je Mima Dobrijević spreman učiniti u zloupotrebama položaja i ovlaštenja.

Dobrijević je u međuvremenu po disciplinskom postupku dobio otkaz zbog saobraćajke službenim vozilom izazvanom u “mrtvo” pijanom stanju. U žalbenom postupku i preko raznih veza uspjeva vratiti se na posao, ali sa maksimalnim brojem disciplinskih bodova – gdje mu je jedno kašnjenje na posao moglo donijeti otkaz. Zato umoljava Darka Ilića da ga primi kao istražitelja Specijalnog tužilaštva RS. 

I šta nepopravljiva bitanga čini sa pozicije istražitelja? Sačinjava nekakvu zabilješku ili “informaciju” kojom ovog našeg saradnika optužuje za brojne pljačke počinjene u Prijedoru ranijih godina. Saradnik i ja bili smo zaprepašteni kada je Kremenović počeo postavljati pitanja po aktu koji je prethodno dobio od Ćuluma. Objasnio sam Kremenoviću da sve te “informacije” imam u predmetima razbojništava koje dužim i Mima Dobrijević za njih zna iz službene dokumentacije u koju je imao uvid kao moj pretpostavljeni. 

Dobrijević je odlično znao koje od tih informacija je dostavio ovaj saradnik i kakav je njegov doticaj sa djelima, baš kao što je meni bilo poznato iz kakvog koristoljublja je svetio se čovjeku. Đubre nezajažljivo! Shvativši dešavanja saradnik je od zatvorske uprave tražio omogućavanje kontakta sa Tužilaštvom BiH, gdje su me zvali i odvraćao sam ga od te namjere primarno zbog straha za njegov život. I Ćulum je povukao veze da ga zaštiti u zatvoru, pa je izašao živ i zdrav.

Moram ovo pomenuti. Saradnik je namjeravao Tužilaštvu priznati sva krivična djela koja je počinio zajedno sa Mimom Dobrijevićem! Od krađa i krivotvorenja auta, preko nebrojeno falsifikata i raznih zloupotreba službenog položaja do mita, korupcije, prevara… On je godinama bio “paravan” za organizovani kriminal koji su činili Dobrijević i drugi rukovodioci prijedorske policije. Sa pozicije mojih interesa pogriješio sam odgovaranjem saradnika od namjere kontakata sa državnim tužiocem, ali suštinski nisam jer teško da bi sačuvao živu glavu od osvjedočenih zločinaca u policiji koje je želio razotkriti.

Vratimo se na atentat. Tokom istog razgovora saradnik je ponovio ranije informacije i dao potrebna dalja saznanja. Ključne su bile informacije oko “posrednika” u angažovanju Gavrića i Đuričića, ali i oko drugih oblika kriminala kojim se bavio. Sve informacije koje je dao potvrđene su kasnijim operativnim dejstvima i istragama, no vezano za atentat ja sam sačinio službenu zabilješku i predao je nadređenima u CJB Banja Luka, a znam da su sa istom odjurili kod Dodika lično. 

Kasnije doznajem da je Specijalno tužilaštvo RS nastavilo djelovati po tom predmetu, gdje se nisam htio miješati iz razloga što je Dodik odabrao kakvim bitangama će povjeriti svoj život i to je bila stvar njegovog izbora. Mjesecima potom kao nezainteresovano pitam Dobrijevića šta su uradili, gdje mi je odgovorio kako su nešto provjeravali, ali ništa nisu postigli. Postigli su “rezultate”, ali na planu zataškavanja i atentata i sopstvene umiješanosti! 

Baš kao što je moja malenkost te 2007. godine ostvarila izvanredne rezultate na planu suzbijanja automafije, procesuiranja razbojništava i organizovanog kriminala. Otkobra te godine dobijam plaketu od ministra (drugu nakon one iz 2002. godine), no za 10-15 dana Dobrijević, Goran Mikanović, Željko Stojanović i ostatak bande život mi pretvaraju u pakao. Uključujući i porodicu za čije patnje im nikad neću oprostiti. Rođena djeca će ih se odricati kada jednog dana pročitaju punu istinu o počinjenim zločinima i desetinama nevinih žrtava.

Problemi kreću kada Mima Dobrijević slučajno doznaje da Jedinica za posebne istrage MUP RS sprovodi istragu protiv prijedorskih zelenaša sa fokusom na desetak samoubistava žrtava zelenašenja i iznuda. Uključujući i više pripadnika prijedorske policije. U jednoj akciji dok je još bio načelnik uzeo je 30.000 KM mita od zelenaša, te činio brojne opstrukcije istrage, pa se prepao potencijalne robije.

Zato Goranu Mikanoviću prenosi da je pod istragom zbog njegovih dobro znanih zelenašenja i iznuda, a ovaj udara na mene kao “terenca” angažovanog od strane Jedinice za posebne istrage. Tada pojma nije imao da sam radio po naređenju direktora policije i načelnika UKP-a, ali je ipak zatražio i dobio pomoć od tadašnjeg šefa Dodikovog obezbjeđenja Miloša Čubrilovića – Čubrija. Nastaje nezapamćeni haos, ali za koji moram priznati da je presječen političkim uključivanjem SNSD-a i stajanjem na moju stranu.

Pošto mi ništa nisu mogli povodom pokušaja moje kriminalizacije započinju jednu drugu “igranku” preko 20-ak predmeta eksplozija koje sam prethodno procesuirao upravo kod Specijalnog tužilaštva. Nakon što me nisu uspjeli likvidirati prije otkrivanja stvarne istine o mojoj ulozi oko zelenašenja sad koriste moj drugi predmet i počinioce koje sam procesuirao za eksplozije primoravaju da meni pod auto postave eksploziv. 

Pošto Z.Š. uplašen lavežom pasa lutalica nije uspio podmetnuti pod moje auto napravu “na daljinac” pritiskaju Borisa Samardžiju da to učini kao mnogo iskusniji. Nesrećni momak nije bio spreman mene ubiti, a nije mogao trpiti torturu i počinio je SAMOUBISTVO. Govorim o višestruko provjerenim i potvrđenim informacijama koje je vrhuška policije godinama trpala u ladice, baš kao što je sa druge strane uništavala dokaze i opstruirala istrage. Ipak je ostalo dovoljno dokaza za razotkrivanje pune istine protiv kakvih ubica, zločinaca i okorjelih kriminalaca sam se ovolike godine borio.

Ne želim se baviti “alternativnom istorijom” i šta bi bilo da svoj posao nisam radio tako kako ovde samo u naznakama opisujem, ali još kako i nadalje planiram ovako javno SVJEDOČITI. Mnogo bi mi pomoglo da Zoran Milanović iskoristi predsjednička prava i po dokumentaciji hrvatskih službi utvrdi ono šta meni nije omogućeno. Dodik sa frendom Milanovićem može kako hoće, no mene i danas muče brojne nedoumice i sumnje – sa potencijalnim opasnostima. 

Iz današnje vizure baš me briga jesu li Mima Dobrojević i drugi djelovali u pravcu sprečavanja atentata ili njegovog počinjenja, neka se time Dodik bavi, ali za golgotu koju su produkovali porodici i meni progoniću ih dok sam živ. Moj najveći problem je u tome što svojom borbom ne želim ugroziti druge, poput pomenutog saradnika, a pojedinci bi trpili mnogo teže udarce od ovoga. Ne odugovlačim sa memoarskim romanima zbog sebe, nego da protekom vremena umanjim opasnosti po ljude koji su već poprilično postradali, ali i zato što mnoge “tajne” još uvijek kriju se u ladicama raznih službi. Ili u arhivima sa oznakom tajnosti.

Karikiram, možebitno iz kriminalnih krugova upoznatih sa opisanim dešavanjima dođu kakve reakcije ili informacije, odnosno od strane medija koji su tu temu dugo eksploatisali. Svašta se tada tvrdilo i izvještavalo, no ovo sa angažovanjem Arkanovih ubica je prva informacija o planiranom atentatu, a opet medijski je potpuno nepoznata. Kako rekoh, vještim plasiranjem vezanih sadržaja putem medija se naručioce i potencijalne počinioce poput Gavrića i Đuričića odvraćalo od kriminalnog nauma. 

U konačnici nemam potrebe kriti da Zorana Milanovića u priču uvodim zbog opisane moći dosezanja istine, ali i u nadi intrigiranja da se pozabavi i danas atraktivnom temom. Kontam, otvoren za medije kakav jeste možda saopšti nešto korisno. Možebitno stariji ili čak mladi pripadnici raznih službi odluče otvoriti davno “uladičene” predmete ili dojaviti kakvu informaciju. U istom cilju planiram podsjetiti na neke druge atentate kojima sam se profesionalno bavio, pa pratiti reakcije i prozvanih i javnosti.

Nastaviće se…